U Lurdu svijeće gore noću. One ne uklanjaju tamu, ali joj ne dopuštaju da bude potpuna. U Uvodu u kršćanstvo Joseph Ratzinger piše da je vjera sposobnost ostati uz nevidljivo i onda kad vidljivo govori suprotno. To se dogodilo s Marijom, Isusovom majkom – ona je ”stajala” pod križem (Iv 19, 25). Pismo ne kaže da je govorila, niti da je razumjela. Kaže da je samo stajala. Pod križem nije bilo svjetla. Nije bilo znakova pobjede. Bili su poraz, šutnja i raspršeni učenici. A ipak, kako svjedoči Ivan, pod križem je ”stajala njegova Majka” (Iv 19, 25). Ona ne poriče tamu, nego u njoj traži tragove Božje prisutnosti. U tom ”stajanju” sažeta je sva teologija nade – ostati, moliti, ljubiti, i vjerovati. U Lurdu nas Marija uči da treba stajati uz bolesne, čuvati vjeru neokaljanom i nositi nadu i onda kad izvanjskog čuda nema. To je najteža, ali i najčišća forma kršćanske ljubavi – ne pobjeći pred tuđom nemoći. Ne nuditi brza objašnjenja. Ne zatvarati se pred pitanjem koje nema jednostavan odgovor. Lurd nas tome uči. Ondje se događaju ozdravljenja, ali mnogo češće događa se nešto dublje – čovjek prihvati svoju krhkost i u njoj otkrije da nije sam.