Tuga u očima naših žena i djece su znakovi rana za koje često nitko ne pita kako su nastale. U tim pogledima nema samo suza koje su potekle, nego i onih koje su zadržane, potisnute jer ”nije vrijeme”, jer ”treba izdržati”. To su oči koje su prerano naučile šutjeti, koje se privikavaju na oprez, koje stalno osluškuju raspoloženje prostora i ljudi, kao da mir ovisi o tome hoće li netko pogriješiti jedan korak ili jednu riječ. U očima žena ta se tuga često skriva iza svakodnevne hrabrosti. One ustaju, rade, brinu, nose obitelj, a iznutra se polako troše. Njihova tuga govori o umoru koji nije samo tjelesan, nego duboko duševan, o osjećaju da su same i kad su okružene ljudima. U očima djece ta je tuga još ogoljenija. Djeca nemaju riječi za ono što osjećaju, ali njihovi pogledi pamte sve. Pamte povišene tonove, lomove tišine, napetost koja se može rezati nožem. Pamte strah za majku i strah od onoga tko bi ih trebao štititi. I iz tih sjećanja raste nesigurnost koja se kasnije pretvara u nepovjerenje prema svijetu i prema sebi. Ta tuga ne smije ostati neprimijećene. Ona traži pogled koji se ne okreće, riječ koja ne osuđuje i prisutnost koja ne traži objašnjenja. Ona traži društvo koje će reći da ta bol nije normalna, da nasilje nema opravdanja i da nitko ne mora nositi križ sam. Kada se usudimo vidjeti te poglede i ozbiljno ih shvatiti, tada činimo prvi korak prema ozdravljenju. Jer tamo gdje se tuga prepozna, može se roditi i nada, a tamo gdje se šutnja prekine, počinje put prema dostojanstvu, sigurnosti i miru koji svaka žena i svako dijete zaslužuju.