Tuga nije suprotnost ljubavi, nego njezin odjek, njezina sjena u trenutku kad svjetlo nestane iz vida. Tuga se javlja ondje gdje je ljubav bila istinska. Ne tugujemo za onim što nam je bilo ravnodušno, nego za onim što je dotaknulo najnježniji dio nas. Kad nekoga izgubimo, ne nestaje ljubav, nego nestaje mogućnost da ju pokažemo na način na koji smo to činili. Zato tuga nije slabost, nego dokaz da je ljubav bila stvarna. U tom smislu, tuga je i sveta: ona čuva uspomenu, pretvara ljubav u molitvu i čini srce sposobnim za vječnost. Bog ne traži da ne tugujemo, nego da u žalosti ne izgubimo nadu. Kristova suza nad Lazarovim grobom (Iv 11,35) pokazuje da i Bog plače s nama. I zato kršćanska tuga nije beznađe, nego tiho povjerenje da smrt ne može razoriti ono što je rođeno iz ljubavi. Kad to spoznamo, tuga prestaje biti tamna rupa nego postaje prozor. ”Ljubav nikada ne prestaje” (1 Kor 13,8). I jer ne prestaje, tuga nije kraj, nego put koji vodi prema Bogu.