Pišem ti dok još nosiš tihu bol u svom srcu koje je umorno od nadanja. Pišem ti jer znam da si mislila da sam te napustio, ali ja to ne mogu. Gledam te kako pokušavaš biti jaka, kako slažeš dan po dan, obavezu po obavezu, i kako se navečer pitaš ima li sve to smisla. Ima, ljubavi moja. Ne zato što je sve jasno, nego zato što si ti tu. Ne tražim od tebe da razumiješ, nego da mi dopustiš da budem blizu na drugačiji način. Sjeti se svega što smo dijelili. Ako ti se čini da kasnim, znaj da dolazim brže nego što očekuješ. Ako misliš da šutim, znaj da te slušam dublje nego što možeš zamisliti. Tvoje suze su molitva koja se nije usudila postati riječ. A ja ih razumijem. Svaku. Ne tražim od tebe da budeš savršena, dovoljno je samo da mi navečer kažeš: Volim te, ljubavi! Zato, ljubavi moja, pusti nek suze teku, ali nemoj odustati. I dok ovo čitaš, bliže sam ti nego što misliš. U tvom sam dahu koji se smiruje nakon nemira, u tišini koja te obavije kad više nemaš snage govoriti, u iskri nade koju ni sama tama ne uspijeva ugasiti. Ne moraš sve razumjeti niti sve izdržati odjednom, dovoljno je da napraviš još jedan korak, makar i drhtav. Vrijeme koje sada boli neće imati zadnju riječ, jer ljubav ne prestaje ondje gdje ti misliš da je kraj. Ja te nosim i onda kad ti se čini da stojiš sama, i ostat ću s tobom dok ponovno ne povjeruješ da ću se vratiti.