Nitko ne želi trnje. Ono ranjava, usporava i otežava put. Ipak, upravo su od trnja Isus napravili krunu. Ljudi su je ispleli da bi ga ponizili. Htjeli su pokazati da je Njegovo kraljevstvo laž, da je Njegova ljubav poražena. Ali Bog je učinio ono što samo On može: od znaka poruge načinio je znak pobjede. Trnje nije izgubilo svoju oštrinu, ali je izgubilo posljednju riječ. Posljednju riječ izgovorila je ljubav. Kada gledamo Raspetoga, vidimo da Bog ne pobjeđuje nasiljem, nego ljubavlju; ne osvetom, nego praštanjem; ne bijegom od patnje, nego vjernošću usred nje. Trnova kruna postala je kraljevska kruna upravo zato što ju je nosio Kralj koji ljubi do kraja. To je i otajstvo našega života. Na polju našega srca raste pšenica, ali raste i kukolj. U nama žive plemenite želje, ali i slabosti. Doživljavamo uspjehe, ali i razočaranja. Susrećemo ljubav, ali i izdaju. Ponekad bismo htjeli istrgnuti sve što nas boli i odmah živjeti u savršenom miru. No, Isus nas uči strpljenju. Gospodar polja ne odustaje od pšenice zbog kukolja. On vidi ono što mi ne vidimo. Zna da dobro može sazrijeti i usred borbe. Zato je trnje danas mjesto na kojem ćemo najdublje susresti Boga. Zato se ne bojmo trnja na svome putu. Ono nije cilj našega života, ali može postati mjesto susreta s Kristom. Naš zadatak nije živjeti u strahu od zla, nego ustrajno njegovati dobro koje je Bog posijao u naše srce. Na kraju neće pobijediti ni trnje ni kukolj. Pobijedit će žetva. Pobijedit će Kralj okrunjen trnjem, koji je trnje pretvorio u znak svoje slave.