Dvije jednostavne riječi koje razbijaju iluziju brzine. Danas se sve želi odmah – rješenje, iscjeljenje, razumijevanje, odgovori, potvrda, ljubav. No, duhovni život, odnos s Bogom, pa i najdublji ljudski odnosi – ne rastu na brzinu. Trebaju vremena. Isus nije imao potrebu žuriti. ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.” (Iv 16,12) On svojim učenicima nije sve rekao odmah. Nije ih prisiljavao na duboko razumijevanje. Hodao je s njima. Gledao ih kako rastu. Dao im je vrijeme – jer ljubav daje vrijeme. Duhovno gledano, ”vrijeme” nije praznina – to je prostor u kojem Duh Sveti djeluje tiho, nevidljivo, ali stvarno. Kao sjeme u zemlji – ono ne izraste ako ga stalno otkopavamo da vidimo je li već počelo rasti. Ono treba šutnju, skrovitost, i vrijeme. U vremenu često dolazimo do istine koju nismo mogli odmah nositi. U vremenu nam riječi dođu kad više nismo ljuti. U vremenu shvatimo da neke stvari nije trebalo reći, a druge – da ih je trebalo izreći drugačije. Zato se ne bojmo tišine. Ne bojmo se procesa. Ne bojmo se čekanja. Ako nešto nosimo u sebi, ne znači da to mora odmah biti riješeno. Ako netko ne razumije, možda će kasnije. Ako nam Bog nešto nije još sve pokazao, možda zna da to sada ne bi moglo donijeti plod. Ne idimo ispred milosti. Ne forsirajmo ono za što još nismo spremni. Dopustimo da Bog djeluje u vremenu koje smo mi možda htjeli skratiti.