Treba mi Tvoja ruka da se pridignem, kad me život pritisne do zemlje, kad se umore moje misli, a srce izgubi snagu za novi dan. Treba mi netko da me podsjeti da nisam stvoren za prašinu poraza, nego za put koji se nastavlja i onda kad više ne vidim daljinu. Ne tražim velika obećanja, ne tražim riječi koje zvuče snažno. Treba mi ruka da se pridignem, i prisutnost koja neće otići. Ti, Gospodine, poznaješ svaki moj pad. Poznaješ mjesta na kojima sam ranjen, i terete koje skrivam od svijeta. Kad više ne mogu sam, pruži mi svoju ruku. Podigni me iz moje obeshrabrenosti, iz mojih strahova i umora. Treba mi tvoja ruka da se pridignem, da ponovno povjerujem životu, da ponovno povjerujem ljudima, da ponovno povjerujem Tebi. Jer nisam stvoren da ostanem na tlu. Stvoren sam da hodam s Tobom, korak po korak, prema svjetlu koje ne prolazi.