Pjevam jutros s Oliverom: ”Sve bi da da si tu. Barem jedan tren da vičnost bude. Da ti pratim trag u beskraju. Ka i nekad gledan nebo. Tražim gradove u noći di smo podno zvizda zori krali grumen sjaja. Jutro moje di si sad.” (https://www.youtube.com/watch?v=-7eDxaX9Q5E)

Čovjek hoda kroz dane noseći u sebi čežnju da njegov korak ne bude uzaludan, da se ne raspline u prolaznosti, nego da se negdje, u neizmjernom prostoru smisla, sačuva kao znak da je volio, tražio i ostao vjeran onome što je u njemu bilo istinito. Beskraj nije daleka točka na kraju puta, nego način kako živimo male stvari. Svaki put kad se ne zatvorimo pred tuđom boli, kad oprostimo iako bismo radije ostali tvrdi, kad ostanemo uz nekoga iako nemamo gotov odgovor, naš život ostavlja trag koji nadilazi vrijeme. Ništa što je proživljeno s ljubavlju ne nestaje, nego ostaje kao nevidljiva linija koja se nastavlja ondje gdje naše riječi i snaga prestaju. Godine koje su ispunjene ljubavlju, vjernošću i zahvalnošću nisu izgubljene, čak ni onda kad nam se čini da su prebrzo prošle, jer ljubav ima snagu nadživjeti vrijeme. Možda zato na kraju ne pamtimo koliko smo toga postigli, nego gdje smo voljeli, komu smo bili blizu i koliko smo se usudili biti darovani. Pamćenje je čin zahvalnosti, a ne popis računa.