Isus je pristao u luci našeg života, susreo nas i došao u naš dom. Nije se bojao prijeći nebo da postane tijelo. Nije se bojao prijeći svemir da bi stigao u luku naše duše. Budući da je došao, bilo je moguće da ga prepoznamo, poput ljudi iz Genezareta. Da nije ostavio svog Oca da dođe i govori nam o sebi, ne bismo znali previše o Bogu. Volio je siromašne, bolesne, same, neshvaćene… Otkrivao im srce svoga Oca: srce ispunjeno ljubavlju i milosrđem. Liječio je, tješio, nudio vječni život. Naše bolesti i naši grijesi ga nisu plašili. Naprotiv, On ih preuzimao na sebe. Solidarizirao se s onim zbog čega smo patili. Ako je ”skut njegove haljine” (Mk 6,53-56) bio dovoljan da izlijeći sve bolesti, što tek euharistija čini u nama kad je blagujemo. Nemojmo misliti da su oni koji su prije dvije tisuće godina vidjeli i dotaknuli Isusa bili sretniji od nas. Danas Isus dopušta da ga ”pojedemo”. Torte i to. Fino. Nevjerojatno.