Toma je prije svega čovjek odanosti. Kad Isus Krist odluči ići u Judeju, gdje mu prijeti opasnost, Toma kaže: ”Hajdemo i mi da umremo s njime” (Iv 11,16). On je i čovjek pitanja. Na Posljednjoj večeri iskreno kaže: ”Gospodine, ne znamo kamo ideš; kako onda možemo znati put?” (Iv 14,5). Toma je i čovjek odnosa. Njegova želja da vidi i dotakne uskrslog Isusa nije hladna provjera, nego čežnja za stvarnim susretom. Ne zadovoljava se pričom o Bogu, nego traži živoga Boga. I na kraju, Toma je čovjek vjere. Njegovo ”Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28) jedna je od najjasnijih i najosobnijih ispovijesti u cijelom Evanđelju. Tomin Isus prepoznaje žeđ za istinom i spremnost da se ide do kraja. U drugome vidi više od njegove slabosti, vidi ono što tek treba procvasti. Tomin Isus uči da sumnja može biti put. Ne prekorava i ne odbacuje ljude koji kasne i koji postavljaju teška pitanja, koji ne razumiju, koji ne mogu lako vjerovati. Tomin Isus ne tražiti od drugih da vjeruju odmah, ima strpljenja, ne traži da budu ”na razini”, nego im daje vrijeme. Tomin Isus nas uči čekati, poziva, a ne prisiljava: ”Prinesi ruku… i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20,27). Tomin Isus je strpljiv. Dolazi ponovno, ne zato što mora, nego zato što želi doći baš zbog Tome. U tome nema nervoze, nema razočaranja, nego mirno prihvaćanje čovjekova puta. Tomin Isus ima poštovanja prema njegovoj nutrini. Ne lomi njegovu sumnju, nego ulazi u nju. Daje mu upravo ono što je tražio. Ne posramljuje ga, nije grub ni optužujući. Ne trijumfira. Nema onoga ”rekao sam ti”. Tomin Isus osjeća radost koja ne traži priznanje. Tomin Isus osjeća blizinu prema onome koji kasni. Ne ostaje kod onih koji su već povjerovali, nego dolazi onome koji nije bio tu. Bog ne voli idealne situacije, nego stvarne ljude, ne traži savršenu vjeru prije nego što dođe, nego dolazi da bi vjera mogla nastati. Tomin Isus je netko tko duboko osjeća čovjekovu borbu i u nju ulazi bez straha i bez osude.