Ovo na prvi pogled može zvučati previše ljudski, kao da Boga spuštamo na razinu nesigurnosti, očekivanja ili nade koja može biti iznevjerena, ta za nas je vjerovati onda kad ne znamo ishod, kad riskiramo, kad nismo sigurni. A Bog ne može biti u neznanju niti u nesigurnosti. Ne radi se dakle o Božjoj nesigurnosti, nego o Božjoj odluci. Bog u nas ne vjeruje zato što ne zna što ćemo učiniti, nego zato što nas je izabrao i ostaje uz nas unatoč svemu što već vidi. To je vjera koja ne proizlazi iz neznanja, nego iz ljubavi. U Svetom pismu ima jedan trenutak koji nosi upravo tu napetost. Isus govori Petru: ”Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Lk 22,31-32). Isus unaprijed zna Petrovu slabost, njegov pad, njegovo zatajenje, a ipak, ne odustaje od njega. On ne vjeruje u Petra zato što je Petar pouzdan, nego zato što ga ljubi. Božja ”vjera u nas” nije procjena naših sposobnosti, nego ustrajnost njegove milosti. Nije to optimizam koji kaže ”uspjet ćeš jer si jak”, nego povjerenje koje kaže ”ostat ću uz tebe i kad padneš”. Francuski teolog Henri de Lubac je zapisao kako Bog ne ljubi čovjeka zato što je vrijedan, nego ga čini vrijednim time što ga ljubi. To znači da Božja ”vjera” u nas ne dolazi nakon što smo postali dostojni, nego prije toga, kao temelj na kojem tek možemo to postati. Međutim, bilo bi točnije reći: Bog ne vjeruje u nas kao u projekt koji mora uspjeti, nego nas nosi kao tajnu koja je već u njegovim rukama. A to je nešto mnogo dublje od ljudske vjere. Njemu nije problem naša nesavršenost. Problem bi bio jedino kad bismo povjerovali da smo izgubljeni i zatvorili se toj ljubavi.