Nisu uvijek muževi ti koji maltretiraju žene. Postoje i obrnute situacije. Ali istina je da se u velikom broju slučajeva upravo žene nalaze u ulozi onih koje trpe. To ima više slojeva. Jedan dio je povijesni i društveni. Stoljećima su odnosi bili oblikovani tako da muškarac ima više moći, a žena manje prostora za glas i odluku. Iako se puno toga promijenilo, neki obrasci su ostali. Kad se moć spoji s nezrelošću ili ranama, lako se pretvara u kontrolu i manipulaciju. Drugi dio je osobni. Psihičko nasilje ne nastaje zato što je netko muškarac ili žena, nego zato što se osoba nije naučila zdravo nositi sa sobom. Nesigurnost, strah, potreba za kontrolom, neriješene rane iz vlastite prošlosti sve to može dovesti do toga da netko drugoga počne gušiti. Umjesto da se suoči sa sobom, pokušava upravljati drugima. Treći sloj je šutnja. Mnoge žene su dugo učene da ”treba izdržati”, ”ne iznositi stvari van”, ”čuvati brak pod svaku cijenu”. Ta šutnja omogućuje da se loši obrasci nastave. Kad se o tome počne govoriti, vidi se da problem nije rijedak. U duhovnom smislu, važno je razbiti jednu pogrešnu sliku: da je dominacija normalan oblik odnosa. Isus Krist potpuno okreće tu logiku kad kaže: ”Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj” (Mk 9,35). To znači da prava snaga nije u tome da vladaš nad drugim, nego da ga čuvaš i podižeš. Jedan lijep uvid daje Erich Fromm u djelu Umijeće ljubavi gdje piše da ljubav nije odnos moći, nego čin zrelosti. Kad nema zrelosti, odnos lako sklizne u posjedovanje, a posjedovanje u kontrolu. Zato odgovor nije ”muškarci su takvi”, nego: postoje obrasci koji se mogu i moraju mijenjati. I važno je jasno reći da nijedna žena nije dužna trpjeti takvo ponašanje samo zato što je to ”često” ili ”uobičajeno”.