Ti želiš sve. Ne samo moje riječi kada su lijepe, nego i moje šutnje, kada nemam što reći. Ne samo moje uspjehe, nego i moje umore. Ne samo dane kada vjerujem, nego i noći kada tražim svjetlo. Želiš moje srce dok gori od zanosa, ali i onda kada je ranjeno, kada se boji, kada se povlači u sebe i ne zna kako dalje. Ti ne tražiš savršenog čovjeka. Tražiš čovjeka koji će se usuditi biti tvoj. Zato dolaziš tiho, bez prisile i bez buke, kao prijatelj koji kuca na vrata i strpljivo čeka da mu se otvori. A ja ti često donosim samo mrvice, samo djeliće sebe, samo ono što mi se čini dovoljno lijepim da ti pokažem. Ipak, ti želiš sve. Želiš moje jučer i moje sutra, moje snove i moje strahove, moje pobjede i moje poraze. Želiš moje ruke, moje misli, moje vrijeme i moju ljubav. Kad jednom shvatim da ti ništa ne oduzimaš, nego sve pretvaraš u blagoslov, tada se više ne bojim predati. Tada mogu reći: Uzmi, Gospodine, sve što jesam. Uzmi moje dane i moje godine. Uzmi ono što razumijem i ono što još ne razumijem. Uzmi moje radosti i moje brige, moje sigurnosti i moje neizvjesnosti. Jer sve što sam primio došlo je od tebe. I najljepše je kada se sve vrati u tvoje ruke. A tamo, u tvojim rukama, ništa nije izgubljeno. Tamo svaka suza nalazi utjehu, svaki teret dobiva smisao, a svaka ljubav svoju puninu. U tvojim rukama ništa ne prestaje živjeti, nego tek počinje živjeti puninom ljubavi.