Na obali si izgovorio moje ime kao da si me oduvijek znao. Ja sam u sebi vidio samo ribara, običnog čovjeka, čovjeka mora i mreža, a Ti si vidio mnogo više. Vidio si ono što ja još nisam mogao vidjeti. Nisam znao kamo me vodiš, nisam znao što će biti sa mnom ni što će sve značiti ”ostaviti mreže” i krenuti za Tobom. Ali nešto u Tvome glasu bilo je jače od svih mojih pitanja. I krenuo sam. A onda si jednoga dana izgovorio riječi koje su bile veće od mene: ”Ti si Petar – Stijena.” Gospodine, ja sam dobro znao koliko sam daleko od stijene. Bio sam samo čovjek koji se boji, koji sumnja, koji pada. Ali Ti nisi gledao samo ono što jesam. Ti si gledao ono što mogu postati s Tobom. Dok sam ja vidio svoje slabosti, Ti si već vidio čovjeka kojemu ćeš povjeriti druge. Govorio sam Ti da Te nikada neću ostaviti. Bio sam siguran u sebe i u svoje riječi. Mislio sam da mogu s Tobom ići bilo kamo. A onda je došla ona noć. Došao je strah i pokazao mi koliko su moja obećanja krhka. Triput sam rekao da Te ne poznajem. Ja, koji sam govorio da ću za Tebe dati život, nisam imao snage ni priznati da sam Tvoj. Ali dogodilo se nešto što nikada neću moći zaboraviti: ja sam rekao da ne poznajem Tebe, a Ti si svejedno ostao uz mene. Znao si moj strah, moju slabost, moj pad. Ali, znaš, nisam prestao biti Tvoj ni onda kad sam pobjegao od Tebe. A Ti nisi povukao svoju riječ ni onda kad sam ja povukao svoju. I tek tada sam počeo razumijevati što znači biti stijena. Moja snaga nije u tome da nikada ne padnem. Moja snaga je u tome što me Ti ne puštaš. Kad smo se ponovno susreli, mogao si me pitati zašto sam pobjegao. Mogao si me podsjetiti na moja obećanja i na onu noć. Mogao si me pitati gdje je nestala sva moja hrabrost. Ali nisi. Pitao si me samo: ”Ljubiš li me?” Nisi tražio velika obećanja. Nisi tražio da Ti kažem kako više nikada neću pasti. Nisi ni spominjao onu noć. Samo si želio znati ima li još ljubavi u meni. A ja sam imao samo srce koje je znalo koliko je slabo i koliko Te treba. Zato sam mogao reći samo: ”Gospodine, Ti sve znaš. Ti znaš da Te volim.” I danas kao da još uvijek čujem Tvoj glas: ”Ti si Petar – Stijena.” I znam da to nije zato što sam uvijek vjeran, nego zato što si Ti vjeran meni. Ne zato što se ne bojim, nego zato što me i u mome strahu ponovno zoveš da krenem. Ne zato što nikada ne tonem, nego zato što znam čiju ću ruku tražiti kada ponovno osjetim da mi voda dolazi do grla. I to je ono što si Ti od početka vidio u meni. Ne čovjeka bez slabosti, nego čovjeka koji će naučiti da bez Tebe ne može. Ne stijenu koja nikada ne puca, nego čovjeka kojega će Tvoja ljubav učiniti čvrstim. Jer prije nego što sam ja do kraja povjerovao u Tebe, Ti si vjerovao u mene.