Možda bi bilo bolje da je izgubljeni sin došao priznati svoju krivnju i da je nakon toga otišao, možda bi tako bilo bolje, kad znamo što se na kraju dogodilo sa starijim bratom (Lk 15,1-3.11-32). Mogao je doći, priznati krivnju, ispričati se, i otići. Time bi savjest bila rasterećena. Krivnja bi bila izgovorena, istina priznata, a sloboda zadržana. U ljudskoj logici to zvuči gotovo razumno. Ali Isusova prispodoba ide dalje od takve logike. Kada se izgubljeni sin vraća, on u sebi već ima pripremljene riječi: ”Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednoga od svojih najamnika”. On je, zapravo, spreman priznati krivnju i ostati tek negdje na rubu kuće, kao sluga, gotovo kao stranac. Ali otac to ne dopušta, ne dopušta takav povratak. Prije nego što sin uopće dovrši svoju pripremljenu rečenicu, on ga grli, vraća mu prsten, haljinu i obuću. Vraća mu mjesto sina. Drugim riječima, otac ne prima samo njegovo priznanje krivnje, nego prima njega. To je najvažnije. Čovjek ponekad misli da je dovoljno priznati pogrešku, i da time zatvara jedan račun. Ali odnos se ne obnavlja samo priznanjem krivnje. On se obnavlja ostajanjem. Povratak nije samo riječ izgovorena na vratima kuće, nego odluka da se ponovno živi u domu. Zato bi, kada bi sin došao, priznao krivnju i opet otišao, nešto ipak ostalo nedovršeno. Istina bi bila izrečena, ali bi zajedništvo bilo prekinuto. A upravo je zajedništvo ono što otac želi obnoviti. Možda je zato teže ostati nego doći i otići. Jer ostati znači dopustiti da nas ponovno prihvate, a to ponekad traži još veću poniznost nego samo priznanje krivnje.