”Teologija zataškavanja” nije teologija u pravom smislu riječi, nego njezina karikatura. Ona nastaje onda kad se Bog koristi kao izgovor, a ne kao mjerilo istine. Njezin temeljni pokret nije prema svjetlu, nego prema mraku u kojem se neugodne činjenice prešućuju, relativiziraju ili sakraliziraju šutnjom. U takvoj logici ne zataškava se zato da bi se nekoga zaštitilo, nego da bi se sačuvala slika moći, ugleda ili navodne ”više svrhe”. Za razliku od biblijskog zaborava koji oslobađa, zataškavanje uvijek veže. Ono ne liječi ranu, nego je prekriva slojem pobožnog jezika. U Pismu je takav pristup jasno razotkriven. Proroci nemaju razumijevanja za religiozne konstrukcije koje skrivaju nepravdu: ”Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim” (Iz 5,20). Teologija zataškavanja upravo to čini – mijenja ime stvarnosti kako bi izbjegla obraćenje. Isusov nikada ne zataškava zlo, ali ga ni ne instrumentalizira. Njegova riječ razotkriva, ali s ciljem ozdravljenja: ”Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Gdje se istina sustavno potiskuje, sloboda postaje nemoguća, a zajednica se polako guši u strahu i licemjerju. Zataškavanje uvijek proizvodi dodatne žrtve, jer ne dopušta da se zlo imenuje i zaustavi. ”Teologija zataškavanja” se hrani pogrešno shvaćenim pojmovima poput poslušnosti, jedinstva ili ”ne sablažnjavanja”. No, u evanđeoskoj perspektivi jedinstvo nikada ne ide protiv istine, a poslušnost nikada ne poništava savjest. Kad Pavao opominje Petra zbog licemjerja u Antiohiji, čini to javno i jasno, ”jer nije hodio pravo po istini evanđelja” (Gal 2,14). To je znak da ni autoritet ni položaj ne smiju biti zaklon od istine. U pozadini zataškavanja često stoji strah: strah od gubitka kontrole, ugleda, sigurnosti. Ali teologija koja polazi od straha prestaje biti evanđeoska. Prva zajednica nije rasla zato što je bila savršena, nego zato što je imala hrabrosti priznati lomove i tražiti obraćenje. Djela apostolska ne skrivaju sukobe, pogreške ni padove, jer znaju da Bog djeluje upravo u istini, a ne u uljepšanoj slici. Na kraju, ”teologija zataškavanja” uvijek izdaje, i Boga i čovjeka. Boga, jer ga svodi na zaštitnika institucije, a čovjeka, jer mu oduzima pravo na istinu i pravdu. Suprotno tome, evanđelje nas vodi prema svjetlu koje boli, ali liječi. Ne prema buci optuživanja, nego prema tišini odgovornosti. Jer samo istina, koliko god bila teška, ima snagu prekinuti lanac zla i otvoriti prostor stvarnom pomirenju.