Pjesma ”U onaj dan kad Gospod Bog” oduvijek je bila pratilja mladih duša koje su na susretima, u zajednicama i na misama učile slušati vlastitu čežnju. José Tolentino Mendonça to naziva ”teologijom čežnje”, u svojoj knjizi ”Elogio da Sede”, kada čovjek stoji na pragu: s jedne strane već je dotaknut Božjom blizinom, a s druge još uvijek žudi za puninom koja se tek nazire. Čežnja je jedan od najpouzdanijih unutarnjih znakova; ona je, kako bi rekao Augustin u ”Ispovijestima”, ”žar srca koji pokazuje gdje nam je dom”. U tome nema ničega romantičarskog, jer čežnja je ponekad bolna, ponekad mutna, ponekad i opasno bliska onome što bismo najradije zaboravili. Ali je istinita. Sve naše čežnje, nesigurna lutanja i najtiši strahovi, imaju svoje ishodište i svoj završetak u Gospodinu. Čovjek koji uči slušati vlastite čežnje polako prestaje živjeti iz navike i počinje živjeti Istinu. A istina srca najčešće je tiša nego što mislimo, ali i snažnija nego što se usuđujemo priznati. Bit će to dan u kojem će duša napokon pronaći svoj dom, kad će se čovjek prepoznati u Božjim očima kao onaj koji je od početka bio željen. Giorgio La Pira, u svom djelu ”Lettere alla Comunità” je zapisao, da se ”veliki Božji dolasci najčešće skrivaju u jednostavnim koracima koji čine svakodnevicu”. ”Onaj dan” ne događa se samo na kraju vremena, nego već sada, u sjenama i svjetlima naših dana. Njegov dolazak neće biti trenutak iznenađenja, nego trenutak prepoznavanja, poput susreta s nekim tko je cijeli život hodao uz nas, ali tek ćemo ga tada jasno vidjeti. Gospodine, daj da nam taj dan svaki naš korak oblikuje Tvojom nježnošću; da naše čežnje ne budu raspršene, nego skupljene u Tvojoj blizini; i da, kada jednom dođe punina vremena, prepoznamo Tvoje lice koje smo, u svim svojim nadama i nemirima, cijeli život naslućivali.