Život postaje pravi tek onda kad prestane biti zatvoren samo u sebe. Dok god čovjek živi samo da se zaštiti, sačuva, osigura i ne izgubi ništa, još nije pravi. Život postaje pravi tek onda kada se nekome daruje. Kao kruh koji se lomi da bi nahranio druge. Kao svijeća koja izgara da bi drugome dala svjetlo. Mnogo je ljudi koji su prošli ovim svijetom tiho, gotovo neprimjetno, ali iza njih je ostala toplina koja još traje. Majka koja je noćima bdjela nad djetetom. Star čovjek koji je cijeli život radio pošteno i nikada nije izgubio blagost. Svećenik koji je ostario među svojim ljudima i znao imena njihovih boli. Prijatelj koji nije imao velike riječi, ali je ostajao kada su drugi odlazili. Takvi ljudi možda nisu imali moć ni slavu, ali su imali ono najljepše: sposobnost da ne žive samo za sebe. U Evanđelju Isus govori: ”Tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,35). To nije poziv na prezir prema životu, nego na oslobođenje od straha da ćemo se potrošiti. Čovjek koji se cijeli život čuva od ljubavi, na kraju ostane netaknut, ali prazan. Pravi život nije savršen život – nije život bez padova, bez pogrešaka i bez rana. Pravi je život onaj u kojem je srce naučilo ljubiti više nego računati. I tek na kraju ćemo shvatiti da nisu najbolje živjeli oni koji su najviše uzeli od svijeta, nego oni koji su svijetu ostavili komadić svoje duše.