U Evanđelju vidimo kako Isus ne dolazi uvijek onima koji su ”na mjestu”, nego onima koji su zakasnili, pogriješili, izgubili se. Toma apostol nije bio s drugima kada se Isus prvi put ukazao (Iv 20,24-29). Propustio je trenutak. Nije bio ondje gdje su svi bili. I upravo se njemu Isus obraća. Kao da mu izlazi ususret u njegovu kašnjenju. Ne kori ga što ga nije bilo, nego dolazi točno u njegovu sumnju i izgovara: ”Prinesi prst ovamo.” To je lice Boga koji ne traži savršenu prisutnost, nego dolazi u našu odsutnost. Mi često mislimo da moramo biti ”tu”, sabrani, dostojni, spremni. A istina je da nas Isus susreće baš onda kad nismo. Kad smo raspršeni, umorni, kad smo negdje drugdje, u mislima i životu. Isus dolazi onome koji priznaje da ga nije bilo. Jer najveća prepreka nije naša odsutnost, nego naša umišljena prisutnost. Tješi nas to što ništa nije izgubljeno time što nismo bili ondje gdje smo trebali biti. Možda nas Bog ne čeka tamo gdje mislimo da bismo trebali biti. Možda nas čeka upravo ondje gdje smo zakazali. I ne dolazi da bi nas podsjetio na propušteno, nego da bi iz toga započeo nešto novo. Za njega ne postoji ”prekasno”. Postoji samo susret koji počinje baš tamo gdje nas nije bilo. Toma želi osobno iskustvo, a ne samo tuđe svjedočanstvo. Kad susreće uskrsloga Krista, izgovara jednu od najdubljih ispovijesti vjere u Evanđelju: ”Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28). Predaja kaže da je nakon toga otišao naviještati evanđelje daleko, sve do Indije, gdje je i podnio mučeništvo. Kroz Tomu odzvanja poruka: Bog se ne objavljuje samo savršenima i spremnima, nego i onima koji su u traženju, i onima koji kasne.