Želimo znati unaprijed o stvarima i događajima koji će nadoći, jer smatramo da bi nam to moglo donijeti mir, da će srce biti sigurnije. Mislimo da bismo mogli izbjeći križ, razočaranje, neizvjesnost. U toj želji ima puno ljudskog, ali i nečeg što se zove nepovjerenje. Kad tražimo da znamo prije nego se dogodi, zapravo kažemo da nam nije dovoljno to što je Bog s nama sada. Isusovi učenici su također željeli znati neke stvari unaprijed: o vremenu, o znakovima, o tome što dolazi… No, On ih nije uvodio u raspored, nego u budnost srca, nije im davao karte za budućnost, nego povjerenje. Govorio im je: ”Bdijte, jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13), nije najvažnije znati što dolazi, nego kako ćete to dočekati. Mi bismo ipak radije sigurnost nego povjerenje. Ali sigurnost koja dolazi iz znanja je krhka. Dovoljna je jedna nepredviđena situacija i sve se sruši. Povjerenje, međutim, ne ovisi o bilo kakvim situacijama, razumjeli ih unaprijed ili ne, nego o Bogu koji je s nama u svemu. Život se ne otvara onima koji sve žele kontrolirati. Otvara se onima koji su spremni ići korak po korak, i kad ne vide cijeli put. ”Život se može razumjeti unatrag, ali se mora živjeti unaprijed” (Søren Kierkegaard). Bog nas uči oslanjati se na Njega u svakom trenutku. Važnije je prepoznati Boga kad dođe u ono što nismo očekivali. To je veće od znanja o budućnosti.