Svaki od nas nosi u sebi trag Božjeg stvaranja (Post 1,27). To znači da u svakome postoji nešto unikatno što dolazi od Boga koje nitko ne može oduzeti. No, to ne znači da je čovjek završen ili da se ne treba mijenjati. Bog nas stvara, ali nas i poziva da rastemo. U nama je početak koji dolazi od Boga, ali naš život je put na kojem taj dar polako sazrijeva. Apostol Pavao kaže: ”Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela” (Ef 2,10). Zato čovjek ne mora glumiti nekoga drugoga da bi imao vrijednost. Nije pozvan biti kopija tuđeg života. On je pozvan biti onakav kakvog ga Bog vidi. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u romanu Dnevnik seoskog župnika jednu misao koja ide u tom smjeru: ”Najveća tragedija života nije što ljudi nisu sveti, nego što nisu ono što jesu.” Podsjeća nas da je autentičnost pred Bogom važnija od savršenstva. Zato mu je bliži carinik koji u hramu ponizno govori: ”Bože, milostiv budi meni grešniku” (Lk 18,13), nego farizej koji nabraja vlastite zasluge. Carinik nije savršen, ali je autentičan. On stoji pred Bogom onakav kakav jest, bez uljepšavanja.