Postoje ljudi koje možemo opisati riječima, a postoje i oni koje možemo samo promatrati u šutnji. Marija Magdalena pripada ovima drugima. Evanđelje nam ne otkriva njezinu nutrinu izravno, ali nam je otkriva njezinim koracima, njezinim suzama i njezinom postojanošću. Postoje srca koja govore više šutnjom nego riječima. Marija Magdalena jedno je od njih. O njoj ne saznajemo mnogo. Ali ono što saznajemo dovoljno je da prepoznamo srce koje je do kraja osvojila Kristova ljubav. Luka kaže da ju je Isus oslobodio od sedam zloduha. Ne znamo što se krije iza tih riječi. Evanđelje kao da namjerno zastire njezinu prošlost. Kao da želi da pogled ne ostane prikovan uz ono što je bila, nego uz Onoga koji ju je obnovio. Od toga trenutka ona ga slijedi. Služi mu svojim dobrima. Hoda za njim putovima Galileje i Judeje. Nije to tek zahvalnost prema dobročinitelju, jer čovjek daje svoje vrijeme, svoje snage i svoj život samo ondje gdje je njegovo srce. Marija je u Isusu pronašla više od Učitelja. Pronašla je razlog zbog kojega vrijedi živjeti. Zato ostaje pod križem. Dok drugi bježe, ona ostaje. Evanđelje ponovno ne opisuje njezine osjećaje. Postoji ljubav koja više ne zna što učiniti, ali zna ostati. To je ljubav koja ne traži sebe. Ljubav koja ne prestaje onda kada više ništa ne može promijeniti. Koliko puta i naš život dođe do takvog trenutka! Molitve kao da ne dopiru do neba. Bog šuti. Sve što smo očekivali ruši se pred našim očima. A onda dolazi uskrsno jutro. Ivan kaže jednu neobičnu rečenicu: ”Još za mraka.” To nije samo opis vremena. To je stanje njezina srca. Dolazi na grob noseći mirise. Traži Isusa. Plače. Čak ni anđeli ne mogu zaustaviti njezine suze. Jer ona ne traži uspomenu. Ne traži utjehu. Traži Njega. Koliko je to blisko našem iskustvu! Koliko puta mislimo da tražimo Boga, a zapravo tražimo mir, sigurnost, odgovor ili rješenje. Marija nas uči da je najveći dar sam Krist. I zato ostaje plakati. Veliki mistici rekli bi da Bog ponekad dopušta noć ne zato da nas udalji od sebe, nego da pročisti našu ljubav. Dok ga osjećamo, lako ga ljubimo zbog utjehe koju nam daje. Kada ga više ne osjećamo, ostaje pitanje: ljubimo li njega ili samo njegove darove? Marija ostaje. I tada se događa nešto što mijenja sve. Isus ne iznosi dokaze uskrsnuća. Ne objašnjava Pisma. Ne raspravlja. Izgovara samo jednu riječ: ”Marijo!” U tom jednom zazivu nalazi se cijela njezina povijest. Cijela njezina bol. Cijelo njezino obraćenje. Cijela njezina ljubav. A ona odgovara jednom riječju: ”Rabbuni!” Ljubav je prepoznala glas ljubavi. Bog uvijek tako dolazi čovjeku. Ne dolazi najprije odgovorima, nego odnosom. Ne obraća se mnoštvu, nego osobi. On poznaje ime svakoga od nas. Poznaje naše rane koje drugi ne vide, naše suze koje nitko nije obrisao, naše čežnje koje nikada nismo izrekli. Mi smo mislili da tražimo Boga, a na kraju smo otkrili da je cijelo vrijeme Bog tražio nas.