Svijet nema suvišnih dijelova, samo postoje dijelovi koje još nismo naučili gledati s dovoljno poštovanja. U Božjem pogledu ništa nije otpadak stvaranja. Ono što se nama čini maleno, neznatno, sporedno ili nezamjetljivo, često drži zajedno ono veliko. Kamenčić u temelju ne vidi pročelje kuće, ali bez njega kuća ne bi bila ista. Tiha osoba ne mora biti u središtu događaja da bi bila važna, dovoljno je da bude vjerna svome mjestu. Tako je sa svima. Nitko nije višak. Nitko nije slučajni dodatak svijetu. Pavao lijepo kaže: ”Oko ne može reći ruci: Ne trebam te” (1 Kor 12,21). U toj jednostavnoj slici nalazi se cijela teologija ljudskog dostojanstva. Čovjek ne vrijedi zato što je koristan, snažan, uspješan ili vidljiv. Vrijedi zato što je ljubljen i jer mu je Bog povjerio mjesto koje nitko drugi ne može zauzeti umjesto njega. Jedna od najdubljih bolesti našega vremena je osjećaj da smo zamjenjivi. Kao da svijet može bez nas. Krivo. Evanđelje govori drukčije. Pastir ostavlja devedeset i devet ovaca i traži onu jednu (Lk 15,4). Zato što je njegova, posebna, i bez nje neće i ne može. I kad čovjek ne zna čemu služi njegov život, Bog zna. I kad nam se čini da je neki dan bio izgubljen, možda je baš u njemu netko primio malo svjetla od naše strpljivosti, šutnje, pogleda ili dobrote. Svijet nema suvišnih dijelova jer Bog ne stvara suvišno. Ono što On pozove u postojanje, već samim time nosi dostojanstvo, smisao i obećanje.