U ove kasne jesenske dane, pjesma ”Dobro mi došel, prijatel”, donosi nam toplinu i prijateljstvo, pjeva o važnosti zajedništva i ljubavi među ljudima, i poziva da se prijatelji kod nas osjećaju kao kod kuće. Pjesma, koju je pjevao Vice Vukov na Krapinskom festivalu 1969., je postala jedan od najpoznatijih i najemotivnijih evergreena zagorske glazbe, simbol prijateljstva, doma i povratka. O tom duhu dobrodošlice govori nam Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 12). U njegovo vrijeme gostoljubivost je bila sveta dužnost: putnici, prognanici, misionari – svi su ovisili o dobroti nepoznatih. Nije se radilo samo o smještaju, nego o darovanoj pažnji i vremenu za drugoga, o slušanju životnih priča. Gostoljubivost je živjeti s otvorenim vratima, i doma i duše. Dobro mi došel, prijatel je zato više od pozdrava. U našem međimurskom, te su riječi poput toplog kruha na stolu. U njima se srce i dom, radost i mir. Reći nekome ”dobro mi došel’ znači prepoznati njegovu vrijednost, a dodati k tome i riječ ”prijatel”, znači darovati mu povjerenje. Da – još uvijek ima mjesta na ovom svijetu gdje čovjek može odahnuti, još uvijek postoje jednostavni trenuci svakodnevice, stara klupa pod orahom, pogled na jutarnju maglu nad livadom, crkva u kojoj tinja prigušeno svjetlo ili razgovor s dragim ljudima. Istina, svijet još uvijek ima dušu.