Svaki čovjek nosi u sebi barem jedno iskustvo koje je ostalo bez svjedoka, jednu borbu koju je vodio sam u tišini, jednu radost koju nije znao podijeliti ili jednu bol koju nije imao kome izgovoriti. Ali to ne znači da je bio sam, nego samo da je hodao putem koji je mogao prijeći jedino on. U tim ”nerazumljivim” dijelovima našeg života često se rađa ono najdublje u nama. Tu se lomi naivnost, uči se strpljenje, i polako se rađa suosjećanje. Čovjek koji zna da nosi nešto što drugi ne razumiju, postaje pažljiviji prema tuđim šutnjama, prestaje brzati s osudama i počinje slušati i ono što nije izrečeno. I baš zato nismo pozvani da sve objašnjavamo. Neke se stvari ne trebaju razjasniti, nego ih treba jednostavno prihvatiti. One nisu teret nego trag puta kojim smo prošli. I kad se pomirimo s tim da nas drugi neće uvijek razumjeti, u nama će se raditi mir. Ne onaj koji dolazi iz potvrde okoline, nego onaj koji zna da je i nerazumljeno iskustvo imalo smisla. Tada prestajemo tražiti opravdanje i počinjemo živjeti zahvalnost.