Zajednica u Korintu imala je iste probleme kao i mi. Da bi ih poučio, Pavao koristi metodu koja djeluje bolje od bilo kojeg govora: priča im basnu. Nije je u potpunosti izmislio, jer koristi jednu koju svi u to vrijeme znaju ali je prilagođava svom cilju. Ova se basna zvala ”O udovima i želucu”. Ezop ju je napisao 700 godina prije naše ere. Nama bliži, La Fontaine, ju je pretočio u stihove. Kao i sve basne, počinje sa ”Bio jednom jedan čovjek” kao i svaki drugi… ali njegovi su udovi pričali i raspravljali među sobom! Nisu svi bili dobre volje. Neki su smatrali da se s njima postupa manje dobro, a drugi da ih se iskorištava. Jednog dana, tijekom rasprave, noge i ruke su se pobunile protiv želuca: jer on, želudac, jede i pije ono što mu drugi dijelovi tijela daju… Sav užitak je njegov! On se ne umara radeći, uzgajajući vinovu lozu, kopajući, režući, i tako dalje. I jednostavno su odlučili bojkotirati ga. I od tog trenutka više se nitko nije micao: pa nek vidi želudac! Ali, kako to obično biva, najslađe se smije onaj tko se zadnji smije… jedno su zaboravili: ako želudac umre od gladi, neće biti jedini. I ruke i noge, cijelo tijelo, će umrijeti. Poanta basne je da svatko mora raditi ono za što je određen, i da svatko treba svakoga. Sveti Pavao se potrudio basni dati svoj pečat. Za njega je moralna pouka ove priče sljedeća: naša je različitost naša šansa, pod uvjetom da od nje napravimo instrument jedinstva. On, ni na trenutak, ne govori u terminima hijerarhije ili superiornosti! Židov ili poganin, rob ili slobodnjak, sve naše ljudske razlike, sve to više nije važno: od sada je važno samo jedno – naše krštenje u jednom Duhu, naše sudjelovanje u jednom tijelu, tijelu Kristovu. Ljudski pogledi više nisu relevantni: nema više razmatranja o superiornosti ili inferiornosti. Božja su gledišta sasvim drugačija. ”Ne smije biti tako među vama”, rekao je Isus svojim apostolima. Pavao inzistira na poštovanju koje dugujemo svima: jednostavno zato što je najveće dostojanstvo, jedino što vrijedi – biti član, koji god bili, jednog te istog tijela Kristova. Sveti Pavao nam daje prekrasnu lekciju o poštovanju: poštivanje različitosti i poštivanje dostojanstva svake osobe, bez obzira na njihovu funkciju. Potrebno je samo malo truda i otkrit ćemo što svatko od nas može originalno donijeti u živote naših bližnjih, naših obitelji, naših tvrtki ili naših zajednica. Neki od nas su mislioci, istraživači, izumitelji, organizatori, a drugi su liturgijski čitači, pjevači, umjetnici ili socijalni djelatnici… Ima onih koji ”imaju nos”, kako se kaže… da vide što treba, ima i onih koji imaju dar govora, onih koji bolje pišu… Svatko treba dati najbolje od sebe, jer bez mene svi drugi ne funkcioniraju najbolje.