Isusova prispodoba o nepoštenom upravitelju (Lk 16,1–8) završava jednom od onih rečenica koje na prvi pogled zbunjuju: ”Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.” Naizgled, Isus pohvaljuje lukavost, pa čak i nepoštenje. No, iza te pohvale krije se duboka misao o duhovnoj budnosti i djelatnosti. Upravitelj, iako je bio optužen, brzo mora promisliti i napraviti plan za dalje. Isus pohvaljuje njegovu odlučnost i sposobnost djelovanja u presudnom trenutku. Isus smatra da takva spretnost nedostaje ”sinovima svjetlosti”, ljudima od vjere. Po Njemu vjernici često žive bez žara, domišljatosti i konkretnosti. Isus u nama vidi manjak duhovne pronicavosti i inicijative – vjerujemo, ali ne djelujemo; molimo, ali ne planiramo; nadamo se, ali ne stvaramo nove putove dobra. Karl Rahner će to isto reći na drugačiji način: ”Kršćanin budućnosti će biti mistik, ili ga neće biti”. Kršćani moraju biti snalažljivi i odvažni. Papa Franjo često je upozoravao na opasnost ”duhovne tromosti”: ”Bolje Crkva koja je ranjena jer izlazi, nego bolesna jer se zatvorila u sebe” (Evangelii Gaudium, 49). Isus traži od svojih učenika da znaju ”u što ulažu”, da ne žive pasivno, nego stvaralački, s istom odlučnošću s kojom svijet juri za uspjehom. Snalažljivost sinova svjetlosti, je ”sveta spretnost” koja zna gdje i kako unijeti svjetlo: u razgovor, u odluku, u posao, u tišinu. To je dar i zadaća – da se ne zadovoljimo samo vjerom u srcu, nego da je učinimo stvarnom snagom koja mijenja svijet.