”Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ” (Ps 139). Bog je prisutan u svakom našem trenutku, u svakoj našoj misli i kretnji. Nema ničega skrivenog pred Njim. Sve je prožeto Njegovim pogledom koji nije pogled suca, nego Oca. Pjevajući ovaj psalam zadobivamo mir, otkrivamo Boga koji nas ne osuđuje, makar vidio i ono što mi sami ne znamo o sebi. Takav je uvijek naš Isus – ne žuri s osuđivanjem, nego ”gubi vrijeme” s grješnicima, razgovara s carinicima, brani one koje svi žele otpisati. I svećenici moraju imati takvo srce, srce koje zna da se čovjek ne spašava moralnim pritiskom, nego strpljivom ljubavlju. Njegovo poslanje nije da druge mijenja po mjeri savršenstva, nego da ih prati na putu rasta, nalik je suncu koje ne bira po kome će zrake svjetla padati, već tiho obasjava sve. ”Svećenik mora biti čovjek koji zna čekati da milost proklija” (Karl Rahner). To znači da mora imati strpljenje s onima koji se ne mijenjaju brzo, koji se bore s istim slabostima, koji dolaze i odlaze, ali ipak traže Boga. On mora znati da Božja riječ djeluje i kad ne vidi jasne rezultate. Dobar svećenik vjeruje više u Božje djelovanje nego u vlastite metode – ta, duše se ne mijenjaju mnoštvom propovijedi, ni strahom, ni autoritetom, nego Božjim milosrdnim dodirom. Svećenik sije, a ne ubrzava rast. Kao što zemljoradnik zna da sjeme treba mir, tamu i vrijeme da proklija, tako i svećenik mora naučiti čekati da Bog dotakne srce bližnjega, da se vjera probudi, da rana zacijeli. Papa Franjo je ponavljao da svećenik mora ”mirisati po ovcama” – biti blizak ljudima, razumjeti njihove borbe i ne bježati od njihovih rana. Svaka ispovijed, svaki razgovor, svaka misa, i samoća kad ga nitko ne treba, jest trenutak kad se milost polako probija kroz tvrdu zemlju ljudskog srca. U toj tihoj vjernosti rađa se ono što Rahner naziva ”sakrament prisutnosti” – svećenik kao živa slika Božjeg strpljenja.