Svatko je nekome važan, čak i onda kada toga nije svjestan. Čovjek često misli da njegov život prolazi neprimjetno, da su njegove riječi male, njegovi napori bez odjeka, njegova prisutnost zamjenjiva. Ali gotovo nikada nije tako. Netko živi mirnije zato što postojimo. Netko nosi u sebi našu dobrotu kao skriveno svjetlo. Netko se sjeća jedne rečenice koju smo izgovorili u pravom trenutku i od nje još uvijek živi. U Evanđelju Isus kaže: ”Ni jedan vrabac nije zaboravljen pred Bogom” (Lk 12,6). Ako pred Bogom nije nevažna ni najmanja ptica, onda nije nevažan ni jedan čovjek. Kršćanska vjera ne poznaje suvišne ljude. Svaki je čovjek željen, zamišljen i povjeren drugima. Zato je toliko bolno kada netko povjeruje da nikome nije potreban. Francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše: ”Postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio.” Da, upravo tako. Među ljudima nastaju nevidljive veze koje daju smisao životu. Nitko ne živi samo za sebe. Čak i naše tišine ostavljaju trag. Ponekad je čovjek važan samo jednoj osobi. Ponekad staroj majci koja čeka poziv. Ponekad djetetu koje traži pogled razumijevanja. Ponekad prijatelju koji se ne usuđuje reći koliko mu znači nečija prisutnost. A ponekad je važan i nekome koga nikada neće upoznati, jer dobrota uvijek putuje dalje nego što možemo vidjeti. Zato možda ne trebamo stalno tražiti velike potvrde vlastite vrijednosti. Dovoljno je znati da je ljubav nikada ne stvara život bez razloga. U svijetu u kojem ljudi često prolaze jedni kraj drugih kao stranci, možda je najveće čudo upravo to da netko može reći: dobro je što postojiš.