Svako jutro u tišini svitanja stoji mala ponuda milosti: Idemo još jednom, ispočetka, bez tereta jučerašnje težine! U tome nas različite okolnosti često zarobe – prošle pogreške, tuđe riječi, vlastiti neuspjesi, ali najveća zapreka rijetko je izvan nas. Ona je u nutrini, u uvjerenju da se više ne može drugačije, da smo već određeni onim što je bilo. Søren Kierkegaard u Bolesti na smrt piše da je očaj stanje u kojem čovjek ne želi biti ono što jest pred Bogom, nego ostaje zatvoren u vlastitu sliku o sebi. Ne sprječava nas jučerašnji pad, nego odbijanje da povjerujemo kako je moguće ustati. Evanđelje je prepuno novih početaka. Petar nakon zatajenja ne ostaje definiran svojom slabošću. ”Ljubiš li me?”, pita ga Isus (Iv 21,15). Ne pita ga za prošlost. Novi početak nije brisanje pamćenja, nego obnova ljubavi. I tu je snaga. Čovjek može krenuti iznova jer nije zbroj svojih pogrešaka, nego biće koje Bog neprestano poziva. Joseph Ratzinger je u svojim razmišljanjima o obraćenju naglašavao da kršćanstvo nije moralni projekt samousavršavanja, nego dar novoga srca. Ako je tako, onda svaki dan ima potencijal preobrazbe. Ne zato što smo mi jaki, nego zato što nas milost nadilazi. Svaki dan je novi početak. Možda neće donijeti spektakularne promjene, ali će donijeti mogućnost drugačijeg pogleda, blaže riječi, strpljivije reakcije. i zato kad se probudimo ne krenimo odmah u brigu, nego na trenutak zastanimo i recimo u sebi: danas mogu drukčije – danas mogu oprostiti, danas mogu biti mirniji, danas mogu vjerovati više nego jučer. Ako to učinimo, dan nam neće biti samo ponavljanje, nego rast. A ako ponovno padnemo, i sutra će nas čekati isti poziv.