Netko ih nosi tiho, tako da ih gotovo nitko ne vidi, a netko ih ne može sakriti pa mu izlaze kroz riječi, umor, šutnju ili nemir. Često mislimo da su drugi pošteđeni onoga što nas boli, ali svatko negdje u sebi nosi neku pukotinu. Zato su blagost i razumijevanje među najvažnijim stvarima koje možemo dati jedni drugima. Pavao piše Galaćanima: ”Nosite bremena jedni drugih” (Gal 6,2). Ne kaže: riješite sve tuđe probleme, nego nosite. Ponekad je dovoljno znati da nismo sami u svojoj borbi. Ivo Andrić je u Znakovima pored puta zapisao misao da ljudi ”cijelog vijeka liječe neke nevidljive rane”. To je možda jedan od razloga zašto nam je potrebna dobrota. Nikada ne znamo kakvu tišinu netko upravo proživljava. Netko šuti jer nema riječi za ono što ga boli, netko jer se umorio objašnjavati, a netko zato što se boji da ga nitko neće razumjeti. I baš zato je važno kako prilazimo ljudima. Jedna blaga riječ može nekome biti predah nakon dugog unutarnjeg umora. Isus je znao prepoznati ono što drugi nisu vidjeli. Gledao je čovjeka dublje od njegovih riječi i vanjštine. ”Ne sudite po vanjštini” (Iv 7,24). Koliko puta iza nečije hladnoće stoji razočaranje, iza grubosti strah, a iza osmijeha velika samoća.