Jürgen Moltmann u svom djelu Der gekreuzigte Gott (Raspeti Bog) govori da ”Bog suza nije slab Bog, nego Bog koji je dovoljno snažan da bude ranjiv.” Psalmist ne skriva plač, Jeremija ga ne ublažava, a Ana iz Prve knjige o Samuelu (1Sam 1,1-8) ga ne objašnjava. Suze su njihov govor pred Bogom. Kad stignemo do kraja vlastitih mogućnosti, one su posljednji oblik iskrenosti, priznanje da više ne vladamo situacijom, da nemamo rješenje, i da ne znamo kako dalje. Pismo kaže da se ”sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26) u takvim trenucima. Bog ih preuzima kao našu neizgovorenu molitvu. Psalmist kaže da Bog skuplja naše suze (usp. Ps 56,9), ne zato što su one lijepe, nego zato što su istinite. Suze su, zapravo, molitva koju Duh prepoznaje i dovršava. Podignimo zato glave jer ”šutnja i patnja su jezici koje Bog razumije bez prijevoda” (Thomas Merton, The Sign of Jonas).