Čovjek često misli da će se Božja blizina potvrditi kroz ono što uspijeva, kroz ostvarene planove i vidljive rezultate. Kada se stvari raspadnu, kada trud ne donese plod kakav smo zamislili, lako se pojavi misao da je i Bog negdje nestao. No, upravo tada često počinje prostor u kojem Bog najdublje djeluje. Biblija to neprestano pokazuje. Josip završava prodan u ropstvo, a kasnije govori braći: ”Vi ste namjeravali da meni naudite, a Bog je to okrenuo na dobro” (Post 50,20). Učenici na putu u Emaus uvjereni su da je sve izgubljeno, jer je Isus umro na križu i govore: ”A mi smo se nadali” (Lk 24,21). U tom razočaranju Uskrsli im prilazi i otvara im smisao svega što se dogodilo. Ono što su oni vidjeli kao kraj, u Božjoj se slobodi pokazalo kao početak. Veliki protestantski teolog Jürgen Moltmann piše kako Bog nije prisutan samo u trenucima pobjede, nego osobito u iskustvu slomljenosti i križa. U djelu Teologija nade kaže: ”Bog dolazi tamo gdje su ljudske nade iscrpljene, kako bi otvorio novu budućnost”. To je paradoks vjere. Bog ne čeka da naše priče uspiju da bi djelovao. On često ulazi upravo onda kada naše sigurnosti nestanu. Čovjek može imati planove i želje, ali Bog nije zatvoren u njih. On ostaje slobodan i ponekad ruši ono što smo gradili, da nas uvede u nešto dublje. Tek kada to prihvatimo, počinjemo drukčije gledati vlastite neuspjehe. Ono što nama izgleda kao propast može biti mjesto na kojem Bog započinje nešto novo. U Božjoj slobodi nema konačnih poraza. Čak i križ, koji je izgledao kao potpuni slom, postao je početak novog života (Mt 28,6).