U mnogim Propovijedima sv. Augustina otkrivamo njegovu dušu: ”Evanđelje me plaši (…). Nitko ne bi volio siguran i miran život više od mene (…). Ništa nije slađe od proučavanja božanskog blaga (…). S druge strane, propovijedanje, korenje, ispravljanje, izgrađivanje – veliko je breme, težak teret, težak napor. Evanđelje me plaši”. (”Terret me Evangelium”) Oko 400. godine je bez grižnje savjesti preispitao svoju pastoralnu misiju i zaključio da je umor pastira težak i da ga odgovornost Evanđelja užasava. Izraz ”teret” (lat. sarcina), se često pojavljuje u njegovim spisima, i čini mu se posebno prikladnim da opiše njegovu unutarnju muku. ”Sarcina” označava torbu koja sadrži potrepštine za putovanje, prtljagu hodočasnika. Augustin nam kaže: ”A što je moj teret ako ne vi sami?” Nekoliko godina kasnije, napisat će: ”Moja služba me muči otkad mi je ovaj teret nametnut.” Augustinova iskrenost i neposrednost razoružava. Za razliku od drugih crkvenih otaca (i biskupa), svećeništvu i episkopatu nije posvetio nijedan traktat. Vjernici iz Hippona nisu od njega ni očekivali nešto takvo, već da im govori i piše kao biskup. I Augustin je to činio. Ostavio je mnoge introspektivne stranice posvećene toj temi. On nije volio episkopat, iako ga je prihvatio iz poslušnosti i vršio s ljubavlju. Otkako je postao biskup, strast za vjernicima postala je razlog njegovog života, i moli Gospodina da mu dade snagu da ih ljubi do junaštva: ”Kristova stolica je na nebu, jer je njegov križ bio prvi na zemlji. Naučio nas je putu poniznosti, silazeći s neba, a zatim uzlazeći, posjećujući one koji su ležali dolje i uzdižući one koji su htjeli biti sjedinjeni s Njim. Takav bi trebao biti dobar biskup: ako nije takav, nije biskup.”