Stara škola još stoji kraj puta, samo su prozori nekako manji. Isti je kesten pred školskim dvorištem, samo smo mi danas neki drugi ljudi. Gledam fotografiju, crno-bijelu. Dječja lica, ozbiljna i mala. Prepoznajem sebe negdje na kraju i prijatelje koje godinama nisam vidio. I pomislim: Da još jednom zazvoni ono staro školsko zvono. Da još jednom netko kaže: ”Djeco, sjednite na mjesto.” Da još jednom sjednem u zadnju drvenu klupu i da kraj mene budu oni kojih odavno nema. Ne bih pitao koliko je sati. Ne bih čekao kraj posljednjega sata. Samo bih gledao ta poznata lica i molio vrijeme: ”Nemoj još prolaziti.” Na ploči nekoliko riječi kredom. Na stolu dnevnik, ravnalo i ključ. U torbi komad kruha za veliki odmor, a u džepu ništa. Ništa nam nije nedostajalo. Tada smo gledali kroz prozor i čekali da škola završi. Čekali smo zvono, veliki odmor, ljeto i praznike. Nismo znali da će jednom doći vrijeme kada bismo sve dali za još samo jedan običan školski dan. Možda je upravo to jedna od velikih tajni života: dok nešto živimo, ne znamo koliko je dragocjeno. Tek kad prođe, shvatimo da su najveće stvari često bile sasvim obične – jedna klupa, komad kruha, prijatelj pokraj nas, nečiji glas, školsko zvono. Zato bih danas, kad bi još jednom zazvonilo, ovaj put ostao još barem jedan sat. Da ponovno sjedimo svi zajedno u klupama, bez sijedih kosa, bez briga i godina. Da budemo samo djeca. Ispred nas bilježnica, iza nas još ništa, a pred nama čitav život. Ali staro zvono više ne može vratiti ono vrijeme. Možda nas zato danas jedno drugo zvono poziva: ne čekaj da nešto izgubiš da bi shvatio koliko ti je bilo dragocjeno. Pogledaj ljude koji su danas kraj tebe. Poslušaj njihov glas. Ostani još malo. Jer možda upravo sada živiš dane za kojima ćeš jednom čeznuti.