Djeco moja, nemojte mi zamjeriti ako vas katkad zamijenim po imenu. Nekad sam znao svako dijete u selu, a danas mi se imena pomiješaju kao lišće kad ga vjetar raznese po dvorištu. Ali srca vam još prepoznajem. Nemojte mi zamjeriti ni kad istu priču ispričam dva ili tri puta. Godine su učinile svoje. Neke stvari zaboravim čim ih čujem, a nekih se sjećam kao da su se dogodile jučer. Još vidim lica onih koje sam krstio davno prije, a ponekad ne znam gdje sam ostavio naočale. Nekad sam hodao brže. Danas me noge opominju da nisam više mlad. Zato polako idem od kuće do kuće, od oltara do sakristije. Ali znate što? Dok sam bio mlad, često sam gledao kamo trebam stići. Sada više gledam ljude koje susrećem. Kad me čujete kako uzdahnem dok sjedam, nemojte misliti da se žalim. To moje stare kosti samo razgovaraju sa mnom. Svako jutro me podsjete koliko sam godina skupio, a svaku večer zahvalim Bogu što sam ih doživio. I još nešto. Ako vam se ponekad čini da sam spor, ne brinite. Star čovjek drukčije mjeri vrijeme. Vi gledate na sat, a ja gledam na život. Vi brojite dane koji dolaze, a ja zahvaljujem za dane koji su prošli. Zato sjednite ponekad kraj mene. Ne moramo mnogo govoriti. Dovoljno je da budemo zajedno. Jer što sam stariji, sve sam sigurniji da čovjeka ne održavaju godine, nego ljudi koje voli i koji njega vole. Djeco moja, nemojte mi zamjeriti.