Uče nas od malih nogu da se moramo boriti ili će nas život pregaziti. Stimuliraju nas da ostvarujemo što bolji uspjeh u školi, da budemo što uspješniji u sportu, u svladavanju stranih jezika i u brojnim drugim aktivnostima, a pogotovo smo ohrabrivani da u svemu što radimo budemo bolji od drugih. Na fakultetu naša borba kulminirala u traženju vlastitog mjesta pod suncem, ulazimo u poslovni svijet da u njemu zauzmemo što bolju poziciju. Danas, deset, dvadeset ili više godina poslije, kao odrasli i zreli ljudi, i dalje se borimo. Borimo se za veću plaću, napredovanje u poslu, za bolji status u društvu, i još se uvijek borimo za našu djecu. U nama postoje dvije dimenzije – jedna horizontalna, i druga okomita. Horizontalna, ”borbena”, čini se manje duhovnom, a zauzima 95% našeg vremena, a za onu drugu preostaje tek 5%. Ne treba se tome previše čuditi. No, jedna bez druge ne mogu. Jair iz Evanđelja (Mk 5,21-43) ne može riješiti životnu situaciju svog djeteta, a uzaludna je i snaga volje bolesne žene – makar je potrošila svo imanje na puste liječnike, i dalje je krvarila. Kad dođu bolesti i zlosretne situacije života, bilo tijela bilo duše, život nam kao Jairu šapuće: ”Čemu dalje mučiti učitelja?” Ali Isus i tada inzistira: ”Ne boj se! Samo vjeruj!”. Ne možemo sami, ali On može i hoće. Poziva nas, da poput žene, dodirnemo njegove haljine, i da budemo strpljivi dok čekamo u redu poput Jaira, makar nam se činilo da je sve gotovo. On je svemogući Bog. Objesimo zato boksačke rukavice na klin. Ne može se sve riješiti borbom.