Dvojica učenika idu prema Emausu (Lk 24,13–35), ali zapravo ne idu nikamo. Oni bježe. Bježe od Jeruzalema koji je postao mjesto razočaranja, a najviše od vlastitih srušenih snova. Njihove riječi su teške i iskrene: “A mi se nadasmo…” (Lk 24,21). U toj jednoj rečenici stane čitav slom. Nisu oni izgubili samo učitelja, nego i sliku budućnosti. Sve ono što su gradili oko Isusa, sva očekivanja da će On biti onaj koji će obnoviti Izrael, sada se raspalo pod težinom križa. Veliki petak je bio trenutak kada je izgledalo da je Isusova priča završila u potpunom neuspjehu. I učenici iz Emausa su upravo tako žive taj trenutak. Ali ono što je gotovo paradoksalno jest da se Isus Krist približava upravo tada, dok su oni okrenuti u suprotnom smjeru. Ne dolazi im kad su jaki, nego kad su razbijeni. Ne prekida ih odmah, nego ide s njima, sluša ih, dopušta da izgovore svoje razočaranje. Paul Ricoeur govorio je da čovjek najdublje razumije sebe kada ispriča svoju priču. Isus im daje upravo to: prostor da izgovore svoj slom. I onda, polako, počinje mijenjati pogled. Ne briše njihovu bol, nego je tumači. Pokazuje im da ono što su doživjeli kao kraj zapravo pripada većoj priči (Lk 24,26). To nije jeftina utjeha, nego poziv da drukčije vide ono što im se dogodilo. Preokret dolazi u običnosti lomljenja kruha. U trenutku koji su već mnogo puta doživjeli, oči im se otvaraju. Prepoznaju ga tek kad su već prošli kroz tamu, kroz razočaranje, kroz put na kojem su mislili da su sami. Srušeni snovi iz Emausa nisu ostali srušeni. Oni su postali mjesto susreta. I zato se vraćaju u Jeruzalem, ali više kao isti ljudi. Put koji je bio bijeg postao je put povratka. Možda je to najtiša poruka tog događaja: da Bog dolazi baš u trenutku kada mislimo da smo sve izgubili, i da ono što izgleda kao kraj može postati početak koji nismo znali zamisliti.