Rečenica ‘’srce ti je kamen i ne sudi pravo’’ ima snažnu, gotovo proročku oštrinu. U njoj se spajaju dvije slike: tvrdoća srca i iskrivljenost suda. Srce koje je postalo kamen više ne osjeća, a čovjek koji ne osjeća teško može pravedno suditi. U Pismu se više puta govori o ”srcu od kamena” koje treba postati ”srce od mesa” (Ez 36,26). To znači da istinska pravednost ne dolazi iz razuma, nego iz nutarnje osjetljivosti za drugoga. Kada srce otvrdne, razum lako postane hladan i strog, pa sud prestaje biti pravedan i postaje samo presuda. Problem nije samo u tome što netko krivo prosuđuje, nego u tome što mu je srce izgubilo sposobnost da prepozna istinu s ljubavlju. Ako je srce zatvoreno, ni razum ne može doći do istine kako treba. Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše: ”Samo se srcem dobro vidi’’. Kada toga nema, čovjek gleda, ali ne vidi, sudi, ali ne razumije. Zato ova rečenica može biti kritika drugima, ali i tiho pitanje za svakoga od nas. Nije li se i naše srce ponekad počelo skrućivati, zatvarati, braniti se od osjećaja? Trebamo omekšati vlastito srce, i onda ćemo bolje vidjeti druge i sebe, jer kad srce ponovno postane živo, i pogled na druge postaje istinitiji, blaži i pravedniji.