”Spasi dušu svoju” bila je krilatica koja je nekada snažno odzvanjala pučkim misijama po župama. Izgovarana je ozbiljno, ponekad i strogo, kao poziv na obraćenje, na ispit savjesti, na povratak Bogu. U vremenu kad se propovijedalo o posljednjim stvarima, ta je rečenica imala jasno značenje: život nije igra, odgovornost je osobna, a odluke imaju težinu. Ipak, s vremenom je ta krilatica sužena, kao da se spasenje svelo na privatnu brigu, gotovo na duhovni egoizam: samo ja i moja duša, a svijet nek ide kamo hoće. No, duša se ne spašava bijegom od drugih, nego u odnosima, u ljubavi, u vjernosti, u preuzimanju tereta koji nisu samo naši. Tko misli spasiti dušu zatvarajući se u sebe, na kraju je izgubi, jer duša živi samo onda kad se daruje. Tako da bi danas ta stara krilatica trebala zvučati možda ovako: spasi dušu svoju, ali pazi da ne izgubiš srce za drugoga. Jer dušu spašavamo onda kad prestanemo misliti samo na nju.