Makar su mu dane velike objave, viđenja i milosti, Pavao ne skriva da mu je dan i ”trn u tijelu, da se ne uzoholi.” (usp. 2 Kor 12,7) O čemu se zapravo radi, ne zna se točno (bolest, duševna rana, protivnici, napasti?), ali da ga je jako boljelo, to je sigurno. Pavao čak! tri puta moli Gospodina da ga oslobodi toga, ali mu Bog ne ispunjava molitvu. Umjesto toga, kaže mu: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Od tada je Pavao promijenio mišljenje o svojem ”trnu”, smatrao je da mu je dan da ga čuva, da ga održi poniznim, da ne zaboravi tko je. Ni nama Bog ne uklanja uvijek naš “trn”, već nam daje snagu da s njim živimo, da kroz njega sazrijevamo, da se više oslanjamo na Njega nego na sebe. Tako ”trn” više nije kazna, nego lijek, ne služi uništenju, nego ozdravljenju. Milost se ne stavlja ”na mjesto” trnja, nego ”usred” trnja. Pavao zaključuje s nečim što se protivi našoj duhovnoj logici: ”Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima, da se nastani u meni snaga Kristova.” (2 Kor 12,9)