”Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima”, kaže Isus. (Iv 13,16-20) Ove riječi otkrivaju duboku povezanost između Boga Oca, Isusa Krista i onih koje On šalje – apostola, a danas i svih Kristovih svjedoka: svećenika, misionara, redovnika, ali i svakoga tko nosi Krista drugima iskreno i ponizno. Isus kaže da su Njegovi poslanici Njegovi predstavnici. Kad iskreno prihvatimo riječ Božju iz usta nekog običnog čovjeka – možda skromnog svećenika, prijatelja, ili čak potpunog neznanca – zapravo primamo Krista samoga. A primiti Krista znači otvoriti se Ocu koji ga je poslao. Ove riječi su i velika odgovornost za one koji su poslani – da ne naviještaju sebe, nego Krista. Svjesni smo da u svima nama živi potreba da budemo priznati, voljeni i cijenjeni, no, pravi Božji sluga zna da nije on poruka, nego glasnik; nije on svjetlo, nego onaj koji upućuje na Svjetlo. Isusovi poslanici pozvani su biti ”prozirni”, da kroz njih ljudi vide Krista. Isus ne traži da budemo središte – nego kanal, put kroz koji Njegova riječ dolazi do srca drugoga čovjeka. To je i ljepota i težina služenja: nestati da bi On mogao rasti (usp. Iv 3,30). U svijetu koji kliče: ”Budi svoj, ostavi trag, istakni se!” – Krist šapće: ”Budi moj, nosi mene, ponizi se.” U toj poniznosti krije se prava snaga navještaja. Gospodine, očisti naša srca od potrebe da budemo važni. Nauči nas biti Tvoji, da po nama ne dolazi buka naše slave, nego blagost Tvoga glasa.