”Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro i što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8). Bog od čovjeka ne traži nedostižno. Ne traži spektakularna djela koja će zadiviti svijet. Ne traži savršenstvo bez padova. Traži samo srce koje će svaki dan iznova birati ono što je dobro. Činiti pravicu znači svakome dati ono što mu pripada. To počinje u obitelji, u načinu na koji razgovaramo, u poštenju na poslu, u riječima koje ne ranjavaju, u istini koju ne skrivamo radi vlastite koristi. Pravda nije hladna strogoća; ona je ljubav koja poštuje dostojanstvo drugoga. Ljubiti milosrđe ide još dalje. Ono oprašta kada bi bilo lakše osuditi. Pruža novu priliku kada bi bilo jednostavnije odustati. Milosrđe ne zatvara oči pred grijehom, ali nikada ne zatvara srce pred grešnikom. Takvo je Božje srce prema nama. No sve to bilo bi nemoguće izvesti, kada bi izostao treći poziv: smjerno sa svojim Bogom hoditi. Bog ne kaže: ”Trči ispred mene.” Ne kaže ni: ”Dokaži mi svoju vrijednost.” Kaže: ”Hodi sa mnom.” Hoditi s Bogom znači dopustiti da On određuje ritam našega života. Nekada će nas voditi zelenim pašnjacima, a nekada dolinom sjene smrti. Nekada ćemo razumjeti njegov plan, a nekada ćemo ga nositi u vjeri, bez odgovora. Smjernost znači priznati da nisam gospodar puta, nego hodočasnik koji vjeruje Onome koji poznaje cilj. Smjernost pruža ruku Ocu i dopušta da bude vođena. Bog ne stoji daleko i ne promatra nas hladnim pogledom. Bog od nas ne traži da sami postanemo sveti. Poziva nas da hodamo s Njime. On ide uz nas. Dijeli naše umore, nosi naše križeve i ostaje vjeran čak i kada mi posrnemo, a svetost će rasti iz toga zajedništva. Tko hoda s Kristom, malo-pomalo počinje misliti poput Njega, ljubiti poput Njega i opraštati poput Njega.