Svi koji služe Dom Gospodnji, služe samomu Bogu. Služenje Bogu pak nadilazi granice prostora i vremena: ono ulazi u samo srce Božjeg plana. U svakoj ruci koja podiže oltarnik, u svakom glasu koji zapjeva psalam, u svakoj svijeći koju netko tiho zapali, Bog prepoznaje djelo svoga Duha. Služiti Domu Gospodnjem ne znači tek pomagati Crkvi u praktičnom smislu, nego svjedočiti da se ljubav prema Bogu ne može odvojiti od konkretne brige za mjesto gdje On prebiva. Crkva od prvih vremena poznaje tu istinu: služenje je čin štovanja. Ono ne pripada samo oltaru, nego i svemu što oko njega postoji. Kad ruke vjernika brižno spremaju crkvu, kad netko s ljubavlju njeguje cvijeće pred oltarom, kad mladi pripravljaju liturgiju, u svemu tome Bog pronalazi svoj dom. U teološkom smislu, svaki čin služenja jest sudjelovanje u leitourgiji, zajedničkom djelu naroda Božjega. Riječ λειτουργία (leitourgía) u klasičnoj grčkoj kulturi označavala je ”javno djelo” ili ”službu za narod”, osobito u smislu da pojedinac obavlja neko dobro djelo u korist zajednice – primjerice, financira kazališnu predstavu ili gradnju broda. To je bilo djelo čovjeka za narod. U kršćanskom značenju ta riječ dobiva dublji, teološki smisao: liturgija postaje ”djelo Boga u narodu i naroda u Bogu”. U njoj se više ne radi o ljudskoj inicijativi, nego o Božjem djelovanju u ljudima, koji zauzvrat sudjeluju u tom djelovanju zahvalnošću, molitvom i slavljenjem. Bog postaje onaj koji djeluje, a narod onaj koji odgovara. Zato je svaka služba – čistačice, pjevača, čitača, ministranta, katehete, sakristana, pa i onih koji samo u tišini mole za druge – dio jednog istog svetog djelovanja: Božje spasenjske prisutnosti u svijetu. Psalmist pjeva: ”Blago onima koji prebivaju u domu tvojemu, Gospodine, slaveć’ te bez prestanka!” (Ps 84,5). Ta blaženost nije nagrada za trud, nego plod služenja. Jer tko istinski služi, otkriva da je Bog već ondje – u njegovu radu, u njegovoj skrovitosti, u njegovoj ljubavi. Služiti Dom Gospodnji znači dopustiti Bogu da se kroz nas učini vidljivim. On traži raspoloživo srce koje se ne boji otvoriti, koje dopušta da ga On dotakne. Raspoloživo srce ne pita ”zašto ja”, nego ”što želiš da učinim”. U tom srcu Bog pronalazi prostor da djeluje, jer ga ne sputava oholost, nego ga nosi poniznost i povjerenje.