Ondje, gdje ljudski pogled ne dopire, gdje riječi prestaju, Ti si sakrio svoje blago. Ne da ga učiniš nedostižnim, nego da ga pronađem tek onda kada počnem tražiti Tebe. Koliko puta sam prolazio kroz vlastiti život kao preko obične njive. Vidio sam samo kamenje, umor i prašinu svakodnevice. Nisam ni slutio da upravo ispod svega toga počiva bogatstvo koje ne prolazi. A Ti si, Gospodine, znao ono što ja nisam znao. Dok sam tražio ispunjenje na mnogim stranama, Ti si me čekao u dubini moga srca. Dok sam skupljao prolazno, Ti si čuvao ono vječno. Dok sam se umarao osvajajući svijet, Ti si mi pripravljao Kraljevstvo. Nisi došao da mi daš nešto novo. Došao si otkriti ono što si već bio posadio u meni. Kao čovjek koji otkopava blago, polako si uklanjao sve što je zaklanjalo Tvoju prisutnost: moje strahove, moje navezanosti, moju oholost i moje lažne sigurnosti. Tada sam shvatio da najveće bogatstvo nije u onome što posjedujem, nego u tome da pripadam Tebi. Ono što je nekada izgledalo veliko postalo je maleno pred darom Tvoje ljubavi. Ono za što sam se grčevito držao više nije moglo ispuniti srce koje je okusilo Tvoju blizinu. Ti si moje skriveno blago. Ti si biser zbog kojega vrijedi ostaviti sve. Ti si Kraljevstvo koje raste tiho, a mijenja čitav život. Ne želim Te tražiti samo u izvanrednim trenutcima. Želim Te prepoznavati u običnim danima, u ljudima koje susrećem, u kruhu koji blagujem, u riječima Evanđelja, u tišini molitve. Daj mi srce koje će uvijek iznova otkrivati Tebe. Daj mi oči koje neće ostati na površini života.