U jednom je selu živio stari djed. Govorilo se da negdje u njegovoj kući postoji škrinja puna zlata. Nitko je nikada nije vidio, ali priča se prenosila s koljena na koljeno. Kad je umro, djeca i unuci pretražili su cijelu kuću. Otvarali su tavan, podrum, stare ormare i sanduke. Nadali su se da će pronaći bogatstvo. Napokon su u kutu tavana ugledali staru drvenu škrinju. Srce im je snažno zakucalo. ”To je sigurno ona!” Pažljivo su podigli poklopac. Ali unutra nije bilo ni zlatnika ni dragulja. Bila je samo stara Biblija, izlizana krunica, nekoliko požutjelih obiteljskih fotografija i svežanj pisama. Na vrhu je ležao komadić papira na kojem je djed napisao: ”Ako ste otvorili ovu škrinju tražeći zlato, možda ćete biti razočarani. Ali ako tražite ono što je mene nosilo kroz život, onda ste pronašli pravo blago. Ovdje su moja vjera, moje molitve i uspomene na ljude koje sam volio. Sve drugo ostavio sam na zemlji. Ovo jedino nosim u vječnost.” Toga su dana unuci shvatili da postoje bogatstva koja se ne mogu platiti novcem. Djed im nije ostavio punu škrinju zlata, nego nešto mnogo vrjednije – vjeru koja je davala smisao njegovu životu. Tada su razumjeli Isusove riječi da je Kraljevstvo nebesko poput skrivenoga blaga. Jer najveće bogatstvo nije ono koje čovjek zaključa u škrinju, nego ono koje pohrani u srce i podijeli s drugima.