Sukobi između Isusa i farizeja često su se događali u subotu. Dan koji im je svima trebao biti dan odmora, mira, dobrote, postajao je tako dan ispunjen mučnim trenucima. Umjesto da uživaju, oni kompliciraju. Pavao piše o tome vjernicima koji su se bahatili i stvarali nemir (1 Kor 4,6b-15): ”Što imaš da nisi primio? Ako si pak primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” Ustvari podsjeća ih na ono što mudri čovjek savjetuje: ”Sine moj, budi krotak.” (Sir 3) Pusti oholost i umišljenost, i nastoj poštivati ono što jesi i što imaš. Očito je i onda bilo onih koji su se otimali za prva mjesta i umišljali si da su bolji od drugih. Isus nas poučava da je onaj koji se stalno uzdiže, duboko u sebi bijedan, nedostatan i nesavršen, i da ima, zapravo, kompleks manje vrijednosti – stalnu potrebu dokazivati svoju veličinu, u koju ni sam ne vjeruje. Veliki ljudi, uspješni i važni, nemaju potrebe to dokazivati i pokazivati, jer je to, i njima i svima drugima, očito. Kad čovjek vidi sve te glumce, glumice, pjevačice i slične, kako pokazuju svoje ”atribute”, čovjeku se smuči. Jadni ljudi. Prvo, zaboravljaju da to i drugi imaju, a drugo, hvale se nečim što već sutra može postati bolesno, odbačeno, siromašno… A što će onda? Slično je i među kršćanima. Na mrežama su uglavnom uvijek isti, s uvijek istim ili sličnim informacijama, fotografijama, propovjedima i izjavama. Misle da su ne znam tko i što, a ustvari mnogi rade to isto, i to daleko bolje i kvalitetnije. Netko tko je stvarno pravi, nema potrebe to svima pokazivati i dokazivati, služeći se floskulom o ”best practice”. Žalosno je kad se netko uzdiže samohvalom. ”Nije vredno, sine moj” (Kemal Monteno i Dušan Svilar), pjeva Isus i kaže da je vrijeme da se sredimo.