Kako Bog vidi naše unutarnje putanje i sve one dionice života koje bismo najradije preskočili, ne daruje nam uvijek kako bismo htjeli. Danski filozof Søren Kierkegaard u svojoj knjizi Strah i drhtanje (1843.) razmatra Abrahamovu žrtvu Izaka (Post 22) i u njoj priča o ”skoku vjere”, o trenutku kada prestane igrati na sigurno i odustane od plana B koji mu služi samo da bi zaštitio vlastitu sigurnost, kada sve stavi na Boga. Vjera se, kaže Kierkegaard, rađa kada ”čovjek više nema što izgubiti osim onoga što najviše voli”. Kad čovjek dođe do te točke, događa se neobjašnjivo: ljubav postaje čista, vjera postaje slobodna, a duša ulazi u prostore koje prije nije mogla ni naslutiti. Abraham Bogu ne predaje samo stvari, nego samoga sebe, svoju budućnost – sve! U našoj svakodnevici je to ”sve” polagana spremnost da Bogu prepustimo ono što bismo najradije zadržali u vlastitoj kontroli: strahove, zamišljene sigurnosti, skrivene zakutke srca, ono od čega živimo, ono na čemu stojimo, ono što određuje naš pogled na život. U Bogu je naša sigurnost! Uzmimo ga za svoje sidrište. Sidro nam ne jamči da oluja neće doći, ali nam jamči da oluja više neće određivati naše kretanje. Staviti ”sve” na Boga ne znači savršeno urediti život, nego dopustiti Bogu da bude naš oslonac. Slijepcima iz evanđelja Isus vraća vid (Mt 9,27–31), i pitamo se čuje li glas i naših vapaja. Bog ih sigurno čuje, ali ih ne uslišava uvijek onako kako si zamišljamo. Ali ih uslišava. Nekad se situacija ne promijeni, ali se mi promijenimo: dobijemo snagu, mir, mudrost, izdržljivost. Molitva je tako uslišana, iako nije ispunjena u obliku koji smo očekivali. Zašto? Jer Bog naše molitve shvaća ozbiljnije nego mi. On čuje i ono što ne izgovorimo – naše motive, strahove, nezrele želje, i odgovara tako da nas može voditi, a ne samo kratkotrajno utješiti. Božji odgovor nije uvijek trenutačno ”da”, nego nježno preusmjeravanje: ponekad je to čekanje, ponekad lomljenje ponosa, ponekad neočekivano svjetlo, ponekad tek tiho, gotovo neprimjetno uvjerenje da nismo sami. Neki odgovori dolaze brzo, neki sporo, neki bolno, neki nevidljivo; ali odgovori uvijek dođu. I u tome je ljepota – On je ”sidro duše, sigurno i čvrsto” (Heb 6,19). Drži nas čak i kad ne vidimo obalu. Poljuljati se možemo, ali nećemo se izgubiti; zaplesti se možemo, ali se nećemo otkinuti; posrnuti možemo, ali će nas uvijek ponovno privući k sebi. Valovi tada više nisu prijetnja nego ritam kojim nas Bog vodi.