Seoski župnik je ”sluga beskoristan” (Lk 17,7-10). On zna da nije vlasnik ni oltara, ni propovjedaonice, ni duša koje mu dolaze, nego čuvar Božjih tajni. Njegov život je poput svijeće koja gori da bi drugima dala svjetlo. A kad izgori, ne žali što se potrošio, jer zna da je smisao svijeće u svjetlu, a ne u trajanju. ”Svećenik nije svećenik za sebe – on nije za sebe molitva, on nije za sebe suze; on je to za Crkvu, on je to za duše” (Sv. Ivan Marija Vianney). Bit ”beskorisnosti” je biti put prema Središtu. U toj logici darivanja skromni svećenik otkriva i radost koju svijet ne razumije – radost onih koji gube život da bi ga našli (usp. Mt 16,25). On ne traži da ga ljudi vide, nego da kroz njega vide Boga. On zna da svaka njegova riječ ima snagu samo ako izrasta iz molitve. ”Bog ne traži naše uspjehe, nego našu raspoloživost”, kaže François Mauriac. To je temelj služenja – ne mjeriti koliko smo učinili, nego koliko smo dopustili Bogu da čini po nama, koliko smo se odricali samodostatnosti i činili ono što je Bog tražio, i uvijek s radošću. Seoski župnik je utjelovljenje evanđeoskog sluge koji ne traži nagradu, jer zna da je blagoslovljen odozgo, jer ne mjeri koliko je dao, nego koliko se dao. U svojoj večernjoj molitvi, seoski župnik opće prakse ovako moli: ”Gospodine, dan se spušta nad polja i krovove mog sela. Zvono na tornju po posljednji put odzvanja, i njegov odjek polako se gubi u magli. Evo me umornog, ali mirnog, jer sam učinio ono što si mi povjerio – pričao sam o Tebi, dijelio kruh, tješio bolesne, slušao ispovijedi, blagoslivljao djecu. Ponekad sam to činio radosno, ponekad iz navike, ali uvijek s mišlju da to činim u Tvoje ime. Znam, Gospodine, da plod mojih ruku nije moj. Oprosti mi na svim propustima i slabostima. Večeras to sve donosim pred Tebe. Učinio sam što sam mogao, Gospodine; a ono što nisam, učini Ti.”