Moj svijet se odvija između župne crkve, mojih ulica i svakodnevice, i ljudi kojima me Bog poslao. Godinama im govorim o istome Bogu, o Bogu koji se daje susresti u jednostavnosti kruha, molitve i ljudske blizine. Ponekad mi se čini da sam bezbroj puta izgovorio iste rečenice i da u njima nema ništa posebno. A onda iznenada vidim kako neka riječ dotakne nečije srce kao da je prvi put izrečena. Tada shvatim da snaga nije u novosti riječi, nego u novosti Božje milosti koja uvijek iznova pronalazi put do čovjeka. Moji ljudi su kao i drugi, ali upravo zato su mi dragi. Volim staricu koja ujutro zna navratiti reći mi dobar dan. Volim djecu koja nespretno slažu ruke na molitvu. Volim čovjeka koji godinama nije kročio u crkvu, a onda jednoga dana tiho stane na njezin prag tražeći mir. Ni ja nisam baš neki. Bilo je dana kada sam umoran, kada su pitanja brojnija od odgovora i kada samu u tišinu crkve donosim pred Boga moje brige, planove, i ono što nisam razumio. U tim trenucima osjećam da nisam sam. Gospodin mi nije uvijek uklanjao teret, ali ga je nosio sa mnom. Ponekad navečer ostanem sam u crkvi, i pred Presvetim mi polako prolaze lica ljudi koje sam toga dana susreo i sve poslove koje moram napraviti. Donosim Isusu bolesti i brige mojih ljudi, njihove strahove i nade, njihove suze i radosti, i zahvaljujem mu što mi je dopustio da budem dio njihovih života. Ako sam tijekom svih ovih godina nešto naučio, onda je to da se Božje kraljevstvo gradi drukčije nego što svijet zamišlja. Ne raste kroz buku, nego kroz vjernost, ni kroz velike riječi, nego kroz male korake ljubavi, ne kroz moć, nego kroz služenje. Zato ću i dalje nastojati govoriti o Bogu, dok god ću moći, o svojim ljudima i o svom životu. Na kraju, ostat će duboko zahvalan, jer Bog mi je bio vjeran, ljudi su mi bili dar, a život, sa svim svojim radostima i križevima, blagoslovljen jer me Gospodin strpljivo ljubio.